PRIČA O MALOJ NIGRI

Iako sam još uvijek jako mali, popriličan niz godina rastao sam na Ivanščici u društvu mojih prijatelja. Neki su bili već veliki, nadvili su se nad naše male krošnjice. Ali bilo je i nas malih. Neki od nas nisu imali šanse pa su se počeli sušiti. No nismo se baš svi predavali. Ustrajali smo pod krošnjama okolnih velikih i izvirivali iz visoke trave.

Jedne godine, negdje u Veljači, došao je do nas neki čovjek (sad ga zovem gazda), čeprkao nekim svojim željezom oko nas. Mislim ja u sebi:

-     " Ma vidiš da nam je i ovako teško, kud nam sad još i ti potkopavaš korijenje."

Odjednom, na moj užas dođe do mene. Počeo je čeprkati oko mene. Sav užasnut vikao sam u sebi :

-     " Nemooj, nemooooj, imam samo jedan mali korijenčić i ako mi to prekineš, mrtav sam!"

No on je i dalje obilazio oko mene i sve dublje i sve dublje čeprkao tim željezom. Odjednom sam osjetio kako gubim tlo pod nogama i jednostavno sam pao.

Čuo sam tog čovjeka kao nervozno  govori:

   - K vragu, pa mali nema nikakvo korijenje! E, j… ga sad kad je već vani ide doma.

Odjednom sam se našao u nekom plavom ruksaku bez svjetla i zraka. Bojao sam se za svoj život.

Prošlo je pun sat vremena prije nego sam ponovno ugledao svjetlo dana.

    Našao sam se u sasvim drugom okolišu. Više nije bilo moje šume. Oko mene je bilo dvadesetak malih borića, posađenih u tegle, baš kao što sam sada bio i ja. Svaki dan, gazda je dolazio, gledao me i prskao sa hladnom vodom. Isprva mi je to bilo teško podnositi, ali sam se ubrzo navikao. Zapravo sam shvatio da mi je puno lakše preživjeti dan kada me oprska, jer mi je ta budala ostavila ono najmlađe korijenje tamo na brdu u mojoj šumi. Najgore je bilo kad me prskao nekom smrdljivom tekućinom smeđe boje na kojoj je pisalo Drin. Užas!

Trajalo je to tako neko vrijeme, sve dok se u meni jednog dana nije probudio inat. Napeo sam svu snagu i malo otvorio vršne pupove. Vidio sam da je to jako razveselilo gazdu. Dao mi je malo hrane, ja sam iz zahvale opet potjero nekoliko pupova. I tako je to trajalo cijelo ljeto. Uskoro me stavio na mjesto na kojem sam čitav dan bio na suncu. Na polijevanje vodom sam se toliko navikao da više i nisam mogao bez toga i bilo mi je žao kad gazda nije imao vremena za mene.

      I tako je polako došla jesen. Gazde je sve manje bilo doma, a svaki je dan dolazio umoran i jedva da nas je stigao malo pogledati. Prvi snijeg sam dočekao vani. No kad je jako stisnula zima, gazda me odnio na police zimske niše, stavio me tako da budem najbliže svjetlu, da mi korijenje ne bude u zamrznutoj zemlji kako bi se i tijekom zime moglo razvijati. Prošla je zima, ponovno me stavio van, na najjače sunce. Oko mene je namotao neku žicu. Nisam se više bojao jer sam vidio da i ostali oko mene imaju isto svoje žice. Da, zaboravio sam da me sve jače i jače hrani.

Pozdrav svima, držite mi fige i dalje. Čuo sam kako gazda veli da ću jednog dana biti jaaako lijep njegov, mislim da je rekao nešto kao snohnin, shoanin….. ma ne razmem ja te strane reči.

GONDVANA

About 15 years ago, when I was in Mazurien, I found one red stone plate.
last week, Slavijan remember me to it with his plate.
O.k, it takes some days to make daiza.
Hmm, who like the name " GONDVANA " ?
Its still hot and red color, yest before it will bee crack.

Prije nekih 15 godina dok sam bio u Poljskoj, Mazurija, šetajući kraj jezera našao sam čudnu tanku, crvenu, granitnu ploču. Naravno da sam je donio kući. Pred neki dan na faceu je netko pokazao svoju sličnu, žutu. To me potsjetilo na moju crvenu. Našao sam je u podrumu i započeo rad na novoj  daizi. 

Hmmm, kome se sviđa ime  " Gondvana" ? 
Još uvijek je crvena jer je vruća i samo što se nije raspukla na kontinente!

ABPP - armirano bet probne posude....

U proljeće me čeka vađenje iz pripreme dosta bjelogoričnog materijala. Neki dan sam ga malo bolje pregledao, skratio, skinuo malo lišća, skinuo i žicu koja se počela na nekima jako urezivati. Neke sam i nanovo djelomično ožicao. Sve u svemu u proljeće me čeka presađivanje, kraćenje bale i smještanje u prve prihvatne bonsai posude kojih desetak poljskih javora, pet dobrih i debelih lipa, kojih četiri-pet grabova, jedan svib i breza, par bukvi i nešto za što još ni ne znam što je, a divlja ko blesavo. Mogao bi se tu naći i jedan predobar hrast, no još uvijek razmišljam dal da ga selim ili nek se još deblja na jakom korijenju.
Sve u svemu za sve to treba popriličan broj bonsai posuda. Uglavnom velike i okrugle da u prve dvije godine mogu stvar okretati i razmišljati o prednjoj strani. Svi znamo kak je teško kod nas nabaviti odgovarajuću posudu. Jednog dana sjela mi je ideja da si sam izradim armirano betonske posude po svojoj želji. Kalup od raznoraznih plastičnih posuda i podložaka, tanka žičana mreža, fleksibilno ljepilo za vanjsku keramiku i puuuuno volje za experimentiranjem. Prvi rezultati su ovdje.

In the spring i have extraction of preparing a lot of deciduous tree material. A few days ago I was a bit better reviewed it, shortened, removed some leaves, and removed the wire that started on some really commit. Some I and again partially wired. All in all, at spring they all waiting for transplantation, shortening bales and replacement in the first reception bonsai pots. Ten field maples, five good and thick limes, four to five horn-beans, birch and dogwood one, a couple of beeches, and something that I'm does not even know that is, with silly growth. You could find allso one very good oak, but I'm still thinking to give him another year still thicker on strong roots.
All in all, for all this to be quite a number of bonsai pots. Mostly large and round for the first two years that I can turn thing and think about the front. We all know how difficult is when we get an appropriate container. One day sat me the idea too tray to make myself concrete containers for themselves. The mold of various plastic containers and pads, thin wire mesh, flexible adhesive for outdoor ceramics and looooot of will for experimentation. The first results are here.

LADY IN GREEN

2007. godine, donio sam sa Ivanščice jednu mršavu tanku jelu. Zašto? Nisam imao ni jednu jelu, lako je izašla. Iako je bila u lošem stanju, primila se i dosta ojačala kroz naredne dvije godine. Počelo je i formiranje. Vitka, tanka, obavijena zelenilom, a kako bi je nazvao ako ne – LADY IN GREEN. Prošle su 4 godine i odlučio sam da je presadim u prvu bonsai posudu. No korjenova bala bila je već nalik klupku vune koje sam nespretno jedva raskopao polomivši dosta aktivnog korijenja. Naravno, nije preživjela.

Naredne godine pronašao sam jednu mršavu tanku smreku. Uzeo sam je. Zašto? Jer mi se dopada taj vitki stajling i samo ime. LADY IN GREEN. Nakon 4 godine jačanja i gnojidbe, ponovno polako radim na osnovnom stajlingu – vitka, tanka, obavijena zelenilom. Uskoro ide u bonsai posudu. No ovog puta sam se naučio pameti. Barem se nadam?

2007 brought from Ivanščica one tiny fir (Abies alba). Why? I did not have any fir, she was easy come out. Although in poor condition, she received and plenty strengthened through the next two years. It began the styling. Slim, thin, wrapped in greenery, and how I can call it if not - LADY IN GREEN. It's past four years, and I decided it was time to move in the first bonsai pot. But the roots was already like a ball of wool that I barely dug up awkwardly, breaking a lot of active roots. Of course, she did not survive.

The following year I found one thin spruce. (Picea abies) I picked it up. Why? Because I like the sleek styling of the name. LADY IN GREEN. After 4 years of strengthening and fertilization, I again slowly working on basic stile - Slim, thin, wrapped in greenery. Soon she going to the bonsai pot. But this time I learned a lesson. At least I hope?

Smreka VP

Ovu sam smreku  donio sa jednog od izleta u visokogorju 2012. godine.Teško se primila, izgubila je dosta grana, a od onog što je ostalo pokušao sam napraviti osnovni stajling. Na nebariju se sam od sebe pojavio i lijepi shari. Još godina dana i ide u prvu posudu.

This spruce I brought from a trip to the mountains in 2012 year. Hardly recovered, she lost some branches, and from what's left I tried to do basic styling. On Nebari by itself appeared nice and Shari. Another year she going into the first container.

POSJET BONSAI MUZEJIMA

             Prilikom posjeta kćeri Andrei koje je na doktoratu u Darmstadu, posjetio sam nekoliko bonsai muzeja. Bonsai muzej U Haidelbergu, Minoru bonsai, Te po treći puta Bonsai muzej u Seebodenu.
            Nanovo otvoreni muzej u Heidelbergu fascinirao me veličinom i brojem bonsaia. Raspolaže ne samo sa velikim natkrivenim i otovrenim izložbenim dijelom već i sa ogromnim, za mene fascinirajućim prodajnim dijelom posuda, supstrata, alata, prebonsaia, gotovih bonsaia chuhin i shohin veličina.....
           Minoru Bonsai je nedavno otvoreni bonsai muzej, mladog Michela Trana, izuzetno susretljivog, srdačnog mladića, koji je tek počeo dotjerivati svoj posjed i vjerujem da će daleko dogurati.
         Svaki puta kad dođem u posjet Seebodenu, iznenadim se novo otvorenom dijelu kojeg nije bilo pred nekoliko godina. Većina bonsaia mi je poznata već od pred desetak godina, no novo otvoreni japanski vrt sa dva jezera, koima, slapom i šetnica ovog su puta bilo novost.

            While visiting my daughter Andrea who is a PhD in Darmstadt, I visited some bonsai museum. Bonsai Museum In Haidelberg, Minoru bonsai, and third time Bonsai Museum in Seeboden.
             The newly opened museum in Heidelberg fascinated mee by the size and number of bonsai. It has not only a large covered and Open exhibition part, but also with a huge, for me fascinating part of container sales, substrate, tools, prebonsaia, finished bonsai chuhin and Shohin size .....
            Minoru Bonsai is the recently opened Museum of bonsai by the young Michel Tran, extremely attentive young man, who had just begun to bulit and editid up their property, and I believe it will go so far.
          Every time I come to visit Seeboden, I am surprised with opened a new part that was not there a few years ago. Most bonsai are known for me from ten years ago, but the newly opened Japanese garden with two lakes, Kois , waterfall, and promenade this time are now for me.

SMREKA - A GDE JE NEBARI

2011. godine u rasadniku sam pronašao zgodnu kompaktnu smreku po mom mišljenju pogodnu za bonsai. No na moje zaprepaštenje kad sam kod kuće pokušao pronaći nebari, pronašao sam ga kojih 15 cm ispod nivoa zemlje. Što je tu je, povratka nema. Nakon četiri godine, polako je počela ličiti na prebonsai. Još četiri i biti će bonsai.

2011. I was found in the nursery  a nice compact spruce, in my opinion suitable for bonsai. But to my astonishment, when I'm at home trying to find nebari, I found it about 15 cm below ground level. What's done is done. There is no return. After four years, slowly began to mimic prebonsai. For another four years, I hope it will be a bonsai.