PRIČA O MALOJ NIGRI

Iako sam još uvijek jako mali, popriličan niz godina rastao sam na Ivanščici u društvu mojih prijatelja. Neki su bili već veliki, nadvili su se nad naše male krošnjice. Ali bilo je i nas malih. Neki od nas nisu imali šanse pa su se počeli sušiti. No nismo se baš svi predavali. Ustrajali smo pod krošnjama okolnih velikih i izvirivali iz visoke trave.

Jedne godine, negdje u Veljači, došao je do nas neki čovjek (sad ga zovem gazda), čeprkao nekim svojim željezom oko nas. Mislim ja u sebi:

-     " Ma vidiš da nam je i ovako teško, kud nam sad još i ti potkopavaš korijenje."

Odjednom, na moj užas dođe do mene. Počeo je čeprkati oko mene. Sav užasnut vikao sam u sebi :

-     " Nemooj, nemooooj, imam samo jedan mali korijenčić i ako mi to prekineš, mrtav sam!"

No on je i dalje obilazio oko mene i sve dublje i sve dublje čeprkao tim željezom. Odjednom sam osjetio kako gubim tlo pod nogama i jednostavno sam pao.

Čuo sam tog čovjeka kao nervozno  govori:

   - K vragu, pa mali nema nikakvo korijenje! E, j… ga sad kad je već vani ide doma.

Odjednom sam se našao u nekom plavom ruksaku bez svjetla i zraka. Bojao sam se za svoj život.

Prošlo je pun sat vremena prije nego sam ponovno ugledao svjetlo dana.

    Našao sam se u sasvim drugom okolišu. Više nije bilo moje šume. Oko mene je bilo dvadesetak malih borića, posađenih u tegle, baš kao što sam sada bio i ja. Svaki dan, gazda je dolazio, gledao me i prskao sa hladnom vodom. Isprva mi je to bilo teško podnositi, ali sam se ubrzo navikao. Zapravo sam shvatio da mi je puno lakše preživjeti dan kada me oprska, jer mi je ta budala ostavila ono najmlađe korijenje tamo na brdu u mojoj šumi. Najgore je bilo kad me prskao nekom smrdljivom tekućinom smeđe boje na kojoj je pisalo Drin. Užas!

Trajalo je to tako neko vrijeme, sve dok se u meni jednog dana nije probudio inat. Napeo sam svu snagu i malo otvorio vršne pupove. Vidio sam da je to jako razveselilo gazdu. Dao mi je malo hrane, ja sam iz zahvale opet potjero nekoliko pupova. I tako je to trajalo cijelo ljeto. Uskoro me stavio na mjesto na kojem sam čitav dan bio na suncu. Na polijevanje vodom sam se toliko navikao da više i nisam mogao bez toga i bilo mi je žao kad gazda nije imao vremena za mene.

      I tako je polako došla jesen. Gazde je sve manje bilo doma, a svaki je dan dolazio umoran i jedva da nas je stigao malo pogledati. Prvi snijeg sam dočekao vani. No kad je jako stisnula zima, gazda me odnio na police zimske niše, stavio me tako da budem najbliže svjetlu, da mi korijenje ne bude u zamrznutoj zemlji kako bi se i tijekom zime moglo razvijati. Prošla je zima, ponovno me stavio van, na najjače sunce. Oko mene je namotao neku žicu. Nisam se više bojao jer sam vidio da i ostali oko mene imaju isto svoje žice. Da, zaboravio sam da me sve jače i jače hrani.

Pozdrav svima, držite mi fige i dalje. Čuo sam kako gazda veli da ću jednog dana biti jaaako lijep njegov, mislim da je rekao nešto kao snohnin, shoanin….. ma ne razmem ja te strane reči.

GONDVANA

About 15 years ago, when I was in Mazurien, I found one red stone plate.
last week, Slavijan remember me to it with his plate.
O.k, it takes some days to make daiza.
Hmm, who like the name " GONDVANA " ?
Its still hot and red color, yest before it will bee crack.

Prije nekih 15 godina dok sam bio u Poljskoj, Mazurija, šetajući kraj jezera našao sam čudnu tanku, crvenu, granitnu ploču. Naravno da sam je donio kući. Pred neki dan na faceu je netko pokazao svoju sličnu, žutu. To me potsjetilo na moju crvenu. Našao sam je u podrumu i započeo rad na novoj  daizi. 

Hmmm, kome se sviđa ime  " Gondvana" ? 
Još uvijek je crvena jer je vruća i samo što se nije raspukla na kontinente!

ABPP - armirano bet probne posude....

U proljeće me čeka vađenje iz pripreme dosta bjelogoričnog materijala. Neki dan sam ga malo bolje pregledao, skratio, skinuo malo lišća, skinuo i žicu koja se počela na nekima jako urezivati. Neke sam i nanovo djelomično ožicao. Sve u svemu u proljeće me čeka presađivanje, kraćenje bale i smještanje u prve prihvatne bonsai posude kojih desetak poljskih javora, pet dobrih i debelih lipa, kojih četiri-pet grabova, jedan svib i breza, par bukvi i nešto za što još ni ne znam što je, a divlja ko blesavo. Mogao bi se tu naći i jedan predobar hrast, no još uvijek razmišljam dal da ga selim ili nek se još deblja na jakom korijenju.
Sve u svemu za sve to treba popriličan broj bonsai posuda. Uglavnom velike i okrugle da u prve dvije godine mogu stvar okretati i razmišljati o prednjoj strani. Svi znamo kak je teško kod nas nabaviti odgovarajuću posudu. Jednog dana sjela mi je ideja da si sam izradim armirano betonske posude po svojoj želji. Kalup od raznoraznih plastičnih posuda i podložaka, tanka žičana mreža, fleksibilno ljepilo za vanjsku keramiku i puuuuno volje za experimentiranjem. Prvi rezultati su ovdje.

In the spring i have extraction of preparing a lot of deciduous tree material. A few days ago I was a bit better reviewed it, shortened, removed some leaves, and removed the wire that started on some really commit. Some I and again partially wired. All in all, at spring they all waiting for transplantation, shortening bales and replacement in the first reception bonsai pots. Ten field maples, five good and thick limes, four to five horn-beans, birch and dogwood one, a couple of beeches, and something that I'm does not even know that is, with silly growth. You could find allso one very good oak, but I'm still thinking to give him another year still thicker on strong roots.
All in all, for all this to be quite a number of bonsai pots. Mostly large and round for the first two years that I can turn thing and think about the front. We all know how difficult is when we get an appropriate container. One day sat me the idea too tray to make myself concrete containers for themselves. The mold of various plastic containers and pads, thin wire mesh, flexible adhesive for outdoor ceramics and looooot of will for experimentation. The first results are here.