BONSAI ZRINSKI ADRIAN HORVAT: listopada 2016

Iako sam jako mali, popriličan niz godina rastao sam na Ivanščici u društvu mojih prijatelja. Neki su bili već veliki, nadvili su se nad naše male krošnjice. Ali bilo je i nas malih. Neki od nas nisu imali šanse pa su se počeli sušiti. No nismo se baš svi predavali. Ustrajali smo pod krošnjama okolnih velikih i izvirivali iz visoke trave.

Jedne godine, negdje u Veljači, došao je do nas neki čovjek (sad ga zovem gazda), čeprkao nekim svojim željezom oko nas. Mislim ja u sebi:

- " Ma vidiš da nam je i ovako teško, kud nam sad još i ti potkopavaš korijenje."

Odjednom, na moj užas dođe do mene. Počeo je čeprkati oko mene. Sav užasnut vikao sam u sebi :

- " Nemooj, nemooooj, imam samo jedan mali korijenčić i ako mi to prekineš, mrtav sam!"

No on je i dalje obilazio oko mene i sve dublje i sve dublje čeprkao tim željezom. Odjednom sam osjetio kako gubim tlo pod nogama i jednostavno sam pao.

Čuo sam tog čovjeka kao nervozno govori:

- K vragu, pa mali nema nikakvo korijenje! E, j… ga sad kad je već vani ide doma.

Odjednom sam se našao u nekom plavom ruksaku bez svjetla i zraka. Bojao sam se za svoj život.

Prošlo je pun sat vremena prije nego sam ponovno ugledao svjetlo dana.

Našao sam se u sasvim drugom okolišu. Više nije bilo moje šume. Oko mene je bilo dvadesetak malih borića, posađenih u tegle, baš kao što sam sada bio i ja. Svaki dan, gazda je dolazio, gledao me i prskao sa hladnom vodom. Isprva mi je to bilo teško podnositi, ali sam se ubrzo navikao. Zapravo sam shvatio da mi je puno lakše preživjeti dan kada me oprska, jer mi je ta budala ostavila ono najmlađe korijenje tamo na brdu u mojoj šumi. Najgore je bilo kad me prskao nekom smrdljivom tekućinom smeđe boje na kojoj je pisalo Drin. Užas!

Trajalo je to tako neko vrijeme, sve dok se u meni jednog dana nije probudio inat. Napeo sam svu snagu i malo otvorio vršne pupove. Vidio sam da je to jako razveselilo gazdu. Dao mi je malo hrane, ja sam iz zahvale opet potjero nekoliko pupova. I tako je to trajalo cijelo ljeto. Uskoro me stavio na mjesto na kojem sam čitav dan bio na suncu. Na polijevanje vodom sam se toliko navikao da više i nisam mogao bez toga i bilo mi je žao kad gazda nije imao vremena za mene.

I tako je polako došla jesen. Gazde je sve manje bilo doma, a svaki je dan dolazio umoran i jedva da nas je stigao malo pogledati. Prvi snijeg sam dočekao vani. No kad je jako stisnula zima, gazda me odnio na police zimske niše, stavio me tako da budem najbliže svjetlu, da mi korijenje ne bude u zamrznutoj zemlji kako bi se i tijekom zime moglo razvijati. Prošla je zima, ponovno me stavio van, na najjače sunce. Oko mene je namotao neku žicu. Nisam se više bojao jer sam vidio da i ostali oko mene imaju isto svoje žice. Da, zaboravio sam da me sve jače i jače hrani.

Pozdrav svima, držite mi fige i dalje. Čuo sam kako gazda veli da ću jednog dana biti jaaako lijep njegov, mislim da je rekao nešto kao snohnin, shoanin….. ma ne razmem ja te strane reči.

Danas je 18.10.2016. još smo živi i oboje polako napredujemo.

ZALIJEVATI ILI HLADITI ?

(nabacana razmišljanja o supstratima)

Dobra stara ljekovita međimurska Ilovica, zemlja za cvijeće, zemlja za kaktuse, pijesak za dječje vrtiće, pumica, liadrain, zeolit, akadama, kiryu, mješavine svega i svačega …..

Intenzivna razmišljanja počela su nakon što sam 2012. izgubio 70% zbirke zbog kuhanja korijenja. Sredinom juna temperature su se počele dizati preko 30°C i tako je to trajalo cijelo ljeto sve do kraja rujna. Do tada sam koristio isprobanu mješavinu 1/3 zemlje za presadnice, 1/3 pijeska, 1/3 ilovice i imao super rezultate. Još sam uvijek razmišljao o tome da se bonsai drvo u posudi mora zalijevati. Kako sam uglavnom imao crnogoricu efekti pada turgora lisne mase nisu bili izraženi, pa nisam ni uočio neke potrebe za drastičnim zalijevanjem. Tim više što sam vjerovao pričama po forumima da borovi ne vole previše zalijevanja. Sve dok početkom rujna 2012.kod prvih presađivanja borova nisam uočio kako je svo cirkularno korijenje smeđe, skuhano, a ne bijelo kako bi trebalo biti. Sjetio sam se kako sam u ljeti uzimao u ruke posude s drvima koje su bile toliko vruće da sam ih jedva držao. I gdje mi je u tim trenucima bila pamet ?? Pa skuhao sam si dvije trećine bonsai zbirke. Na nekima sam radio više od 10 godina. Ne znam kako, ali odjednom sam se sjetio slike i razgovora sa jednog južnog balkona u alpama. Gospođa je rekla kako stalno zalijeva svoje cvijeće sa što hladnijom vodom iz pipe! Gle ti vr…. Pa ona na tom južnom balkonu u najvrućijem dijelu dana zalije surfinije, pelargonije sa čim hladnijom vodom, da im ohladi korijen. Noći su ionako tamo hladne. I gle čuda. Tri puta ljepše cvijeće nego doma na našem balkonu. Logika razmišljanja ide malo dalje. Pa gdje drvo u prirodi ima korijen? Duboko u tlu, gdje temperatura tla nikad ne poraste iznad 20-25°C. A u bonsai posudi? 55°C - 65 °C u najvrućijem dijelu godine. Zar nije logika da se trudimo da onda i u posudama korijen bude stalno na tim temperaturama ? Znači tu leži priča o zecu na propusnim supstratima.

Nakon tih tragičnih događaja krenuo sam sa pumicom. I u startu izgubio prekrasnu vitku jelu na kojoj sam radio već 3 – 4 godine. Pregustu mrežastu balu presadio sam u proljeće pred kretanje u pumicu i nije preživjela. Isto se desilo i sa nekoliko silvestrisa sa dobrom, razvijenom korijenovom balom. Znači proljetna presađivanja u čistu pumicu za crnogoricu baš i nisu. Bjelogorica sa kojom sam polako krenuo, u ljetnim mjesecima imala je stalno problema za padom turgora i potrebom da se je i do 3 puta dnevno zalijeva.

Rekao sam sam sebi da više nema zezancije i nabavio akadamu i kiryu. I gle čuda. Nije bilo problema sa primitkom kod rasađivanja ali! U čudesnoj japanskoj akadami, opet sam do 3 x dnevno zalijevao breze, dva do tri puta dnevno grabove i lipe, a onda kad sam već zalijevao njih polijao sam i sve borove u kiryu, smreke, jelu…

Jednom sam otišao na samo tjedan dana na godišnji, a osoba „od povjerenja“ je uspjela „opreznim zalijevanjem“ gotovo ubiti najbolju brezu, te osjetno naštetiti većini bjelogorice. Naravno, sve u čudesnoj originalnoj akadami i pumici.

Dakle, brezu u akadami ili pumici kad je vani preko 30°C trebam 3x dnevno zalijevati. Konstatiro sam kako silvestris zapravo voli često zalijevanje, ali isto tako dobro podnosi da je određeno razdoblje bez vode. Breza ne podnosi ni kratki period bez vode. Krošnja ariša treba jako puno sunca, meke iglice trebaju stalno vodu za transpiraciju, a korijen je prestrašno osjetljiv na pregrijavanje i kuhanje. Grabovi i javori trebaju puno svjetla, stalnu prisutnost vode za održavanje turgora lisne mase i transpiraciju, te istovremeno hlađenje korjenove bale. Tisa treba polusjenu, što znači poziciju bez pregrijavanja korijenja, a istovremeno voli vlažniji korijen. Mlađa drva za jači rast i razvoj trebaju više ilovastog, starija, formirana drva više pjeskovitog, zrnatog. Prva presađivanja i prvi grubi rezovi korijenja, kod prvih prebacivanja u posude bolje reagiraju na više udjela ilovasto pjeskovitih čestica, a kasnija presađivanja uz samo skidanje cirkularnog korijenja na razvijenim drvima bolje na više krupnozrnatih čsetica. Borovi dok su u razvoju i jačanju trebaju više ilovastih čestica, a kasnije kad su formirani, razvijeni, više udjela pijeska i krupnozratih čestica. Tko da im svima udovolji ? Očito je da u dvorištu nemrem imati samo jedan supstrat ako želim svima udovoljiti i kod svih imati najbolje rezultate.

Vratimo se malo na početak rasprave. Što je zalijevanje, a što je hlađenje ?

X – IV gotovo da i ne trebam zalijevati. Bitno je samo da je na dnu posude dobar procijediti supstrat. Kiše i snijega ima i previše.

IV – V razmišljam o nadoknadi vode za transpiraciju. Sunce nije prejako, posude se ne griju, vode u posudama treba tek toliko da se održi turgor.

VI – IX razmišljam o hlađenju korijenja u posudi, kad je jako vruće i do tri puta dnevno treba hladna voda protječi kroz posudu i zabranjujem riječ – zalijevanje.

Krupnozrnati supstrati (liadrain, pumica, kiryu, akadama) lijepo procijeđuju, hlade korijen, al brzo se gubi na efektu čuvanja vode za transpiraciju. Dobri su za borove, cedrove, al lošiji za svu bjelogoricu.

Mješavine ilovice, pijeska, sa malo zemlje za presadnice, dobre su za bjelogoricu, tise i za sve ono kaj ne mora u ljeti stajati na direktnom suncu. No od istih mješavina ne možeš očekivati da procijeđuju vodu kako bi mogao hladiti korijen. Sredina svega toga može biti dobra propusna podloga od zeolita, možda malo pumice, zatim tanki sloj sitnije pumice i akadame ili kiryua, na to ide korijenova bala, a okolo se zatrpava i štapićima ugurava mješavina po želji koja ide od sitnije akadame, kiryua, do mješavine krupno zrnatog pijeska, zemlje za kaktuse, prosušene ilovice…

Humus, za koji smo nekada govorili da mora biti prisutan zbog zadržavanja vlage po meni je totalna glupost. Istina je da humus najbolje od svega, čak nekoliko puta bolje od ilovice zadržava vlagu. Ali razmislimo još jednom. Tijekom zimskih mjeseci imam previše vlage u posudama. Tijekom kratkog proljeća stalno zalijevam, a u ljeti je dobro da čim više zalijevam jer je potrebno čim više hladiti korijenov sustav. I čemu onda treba humus, treset…. ? Po mojem ne treba.

Odabir supstrata ovisi i o kraju ( geog širini i visini ) na kojem živimo. Južnije, potrebno je više hlađenja korijenja, sjevernije, manje potrebe za hlađenje korijenja.

Još jednom pogledajmo zašto drvo u posudi treba vodu?

1. Voda je bitna zbog transpiracije.

2. Sva hranjiva se usvajaju pretežno u obliku vodene otopine.

3. Voda nam je medij za hlađenje supstrata u posudi i korijenja.

Transpiracija je proces uzimanja vode preko korijenja i transport u lišće gdje izlazi preko puči u obliku vodene pare ina taj način drži turgor u lišću. Tu je najjača breza, ona ima najveće potrebe za transpiracijom. Nigra i silvestris najmanje. Jedino razdoblje kad bor mora imati puno vode je izduživanje svijeća. I baš kad se iglice razdvoje i kad bi trebao manje vode, moramo opet jako zalijevati da mu ohladimo korijen. Općenito bjelogorica dakle ima jaču potrebu za transpiracijom, crnogorica manje.

Dok je supstrat lagano vlažan, moguće je pasivno usvajanje hranjiva iz vodene otopine tla. No ako imamo vrlo propustan, inertni supstrat tipa pumica, liadrain, jer moramo često zalijevati da ohladimo korijen, tada stalno ispiremo hranjive elemente i drvo osiromašujemo u ishrani. Drugim riječima, čim je supstrat propusniji, to je potrebno češče vršiti dohranjivanje drveta. Zato i viđamo po netu fotke iz japana gdje na površini tla stoje male kuglice iz kojih se sa svakim zalijevanjem, hlađenjem, ispire i dio hranjiva.

Najnovja varijanta međimurskog supstrata je slijedeća. Uvijek na dno ide mrežica. Na nju idu zeolit ili krupnija pumica kao dobar drenažni sloj. Na to ide tanki sloj akadame, kiryua. Na njega korijenova bala. A ona se zatrpava sitnijim frakcijama akadame, kiryua pomiješanima sa određenim udijelima pijeska, ilovice…. Pa štapići, prčkanje oko korijenčića…. I na kraju sve dobro – ZALIJATI DA SE PROCIJEDI.