Zalijati ili ohladiti ?

ZALIJEVATI ILI HLADITI ?

(nabacana razmišljanja o supstratima)

               

Dobra stara ljekovita međimurska Ilovica, zemlja za cvijeće, zemlja za kaktuse, pijesak za dječje vrtiće, pumica, liadrain, zeolit, akadama, kiryu, mješavine svega i svačega …..

Intenzivna razmišljanja počela su nakon što sam 2012. izgubio 70% zbirke zbog kuhanja korijenja. Sredinom juna temperature su se počele dizati preko 30°C i tako je to trajalo cijelo ljeto sve do kraja rujna. Do tada sam koristio isprobanu mješavinu 1/3 zemlje za presadnice, 1/3 pijeska, 1/3 ilovice i imao super rezultate. Još sam uvijek razmišljao o tome da se bonsai drvo u posudi mora zalijevati.  Kako sam uglavnom imao crnogoricu efekti pada turgora lisne mase nisu bili izraženi, pa nisam ni uočio neke potrebe za drastičnim zalijevanjem. Tim više što sam vjerovao pričama po forumima da borovi ne vole previše zalijevanja. Sve dok početkom rujna 2012.kod prvih presađivanja borova nisam uočio kako je svo cirkularno korijenje smeđe, skuhano, a ne bijelo kako bi trebalo biti. Sjetio sam se kako sam u ljeti uzimao u ruke posude s drvima koje su bile toliko vruće da sam ih jedva držao. I gdje mi je u tim trenucima bila pamet ?? Pa skuhao sam si dvije trećine bonsai zbirke. Na nekima sam radio više od 10 godina. Ne znam kako, ali odjednom sam se sjetio slike i razgovora sa jednog  južnog balkona u alpama. Gospođa je rekla kako stalno zalijeva svoje cvijeće sa što hladnijom vodom iz pipe! Gle ti vr…. Pa ona na tom južnom balkonu u najvrućijem dijelu dana zalije surfinije, pelargonije sa čim hladnijom vodom, da im ohladi korijen.  Noći su ionako tamo hladne. I gle čuda. Tri puta ljepše cvijeće nego doma na našem balkonu. Logika razmišljanja ide malo dalje. Pa gdje drvo u prirodi ima korijen? Duboko u tlu, gdje temperatura tla nikad ne poraste iznad 20-25°C.  A u bonsai posudi? 55°C - 65 °C u najvrućijem dijelu godine.  Zar nije logika da se trudimo da onda i u posudama korijen bude stalno na tim temperaturama ? Znači tu leži priča o zecu na propusnim supstratima.

Nakon tih tragičnih događaja krenuo sam sa pumicom. I u startu izgubio prekrasnu vitku jelu na kojoj sam radio već 3 – 4 godine. Pregustu mrežastu balu presadio sam u proljeće pred kretanje u pumicu i nije preživjela. Isto se desilo i sa nekoliko silvestrisa sa dobrom, razvijenom korijenovom balom. Znači proljetna presađivanja u čistu pumicu  za crnogoricu baš i nisu. Bjelogorica sa kojom sam polako krenuo, u ljetnim mjesecima imala je stalno problema za padom turgora i potrebom da se je i do 3 puta dnevno zalijeva.

Rekao sam sam sebi da više nema zezancije i nabavio akadamu i kiryu. I gle čuda. Nije bilo problema sa primitkom kod rasađivanja ali! U čudesnoj japanskoj akadami, opet sam do 3 x dnevno zalijevao breze, dva do tri puta dnevno grabove i lipe, a onda kad sam već zalijevao njih polijao sam i sve borove u kiryu, smreke, jelu…

Jednom sam otišao na samo tjedan dana na godišnji, a osoba „od povjerenja“ je uspjela „opreznim zalijevanjem“ gotovo ubiti najbolju brezu, te osjetno naštetiti većini bjelogorice. Naravno, sve u čudesnoj originalnoj akadami i pumici.

Dakle, brezu u akadami ili pumici kad je vani preko 30°C trebam 3x dnevno zalijevati. Konstatiro sam kako silvestris zapravo  voli često zalijevanje, ali isto tako dobro podnosi da je određeno razdoblje bez vode. Breza ne podnosi ni kratki period bez vode.  Krošnja ariša treba jako puno sunca, meke iglice trebaju stalno vodu za transpiraciju, a korijen je prestrašno osjetljiv na pregrijavanje i kuhanje. Grabovi i javori trebaju puno svjetla, stalnu prisutnost vode za održavanje turgora lisne mase i transpiraciju, te istovremeno hlađenje korjenove bale. Tisa treba polusjenu, što znači poziciju bez pregrijavanja korijenja, a istovremeno voli vlažniji korijen. Mlađa drva za jači rast i razvoj trebaju više ilovastog, starija, formirana drva više pjeskovitog, zrnatog. Prva presađivanja i prvi grubi rezovi korijenja, kod prvih prebacivanja u posude bolje reagiraju na više udjela ilovasto pjeskovitih čestica, a kasnija presađivanja uz samo skidanje cirkularnog korijenja na razvijenim drvima bolje na više krupnozrnatih čsetica.  Borovi dok su u razvoju i jačanju trebaju više ilovastih čestica, a kasnije kad su formirani, razvijeni, više udjela pijeska i krupnozratih čestica. Tko da im svima udovolji ? Očito je da u dvorištu nemrem imati samo jedan supstrat ako želim svima udovoljiti i kod svih imati najbolje rezultate.

Vratimo se malo na početak rasprave. Što je zalijevanje, a što je hlađenje ?

X – IV gotovo da i ne trebam zalijevati. Bitno je samo da je na dnu posude dobar procijediti supstrat. Kiše i snijega ima i previše.

IV – V razmišljam o nadoknadi vode za transpiraciju. Sunce nije prejako, posude se ne griju, vode u posudama  treba tek toliko da se održi turgor.

VI – IX razmišljam o hlađenju korijenja u posudi, kad je jako vruće i do tri puta dnevno treba hladna voda protječi kroz posudu  i zabranjujem riječ – zalijevanje.

Krupnozrnati supstrati (liadrain, pumica, kiryu, akadama) lijepo procijeđuju, hlade korijen, al brzo se gubi na efektu čuvanja vode za transpiraciju. Dobri su za borove, cedrove, al lošiji za svu bjelogoricu.

Mješavine ilovice, pijeska, sa malo zemlje za presadnice, dobre su za bjelogoricu, tise i za sve ono kaj ne mora u ljeti stajati na direktnom suncu. No od istih mješavina ne možeš očekivati da procijeđuju vodu kako bi mogao hladiti korijen. Sredina svega toga može biti dobra propusna podloga od zeolita, možda malo pumice, zatim tanki sloj sitnije pumice  i akadame ili kiryua, na to ide korijenova bala, a okolo se zatrpava i štapićima ugurava mješavina po želji koja ide od sitnije akadame, kiryua, do mješavine krupno zrnatog pijeska, zemlje za kaktuse, prosušene ilovice…

Humus, za koji smo nekada govorili da mora biti prisutan zbog zadržavanja vlage po meni je totalna glupost. Istina je da humus najbolje od svega, čak nekoliko puta bolje od ilovice zadržava vlagu. Ali razmislimo još jednom. Tijekom zimskih mjeseci imam previše vlage u posudama. Tijekom kratkog proljeća stalno zalijevam, a u ljeti je dobro da čim više zalijevam jer je potrebno čim više hladiti korijenov sustav. I čemu onda treba humus, treset…. ? Po mojem ne treba.

Odabir supstrata ovisi i o kraju ( geog širini i visini ) na kojem živimo. Južnije, potrebno je više hlađenja korijenja, sjevernije, manje potrebe za hlađenje korijenja.

Još jednom pogledajmo zašto drvo u posudi treba vodu?

1.       Voda je bitna zbog transpiracije.

2.       Sva hranjiva se usvajaju  pretežno u obliku vodene otopine.

3.       Voda nam je medij za hlađenje supstrata u posudi i korijenja.

Transpiracija je proces uzimanja vode preko korijenja i transport u lišće gdje izlazi preko puči u obliku vodene pare ina taj način drži turgor u lišću. Tu je najjača breza, ona ima najveće potrebe za transpiracijom. Nigra i silvestris najmanje. Jedino razdoblje kad bor mora imati puno vode je izduživanje svijeća. I baš kad se iglice razdvoje i kad bi trebao manje vode, moramo opet jako zalijevati da mu ohladimo korijen. Općenito bjelogorica dakle ima jaču potrebu za transpiracijom, crnogorica manje.

Dok je supstrat lagano vlažan, moguće je pasivno usvajanje hranjiva iz vodene otopine tla. No ako imamo vrlo propustan, inertni supstrat tipa pumica, liadrain, jer moramo često zalijevati da ohladimo korijen, tada stalno ispiremo hranjive elemente i drvo osiromašujemo u ishrani. Drugim riječima, čim je supstrat propusniji, to je potrebno češče vršiti dohranjivanje drveta. Zato i viđamo po netu fotke iz japana gdje na površini tla stoje male kuglice iz kojih se sa svakim  zalijevanjem, hlađenjem, ispire i dio hranjiva.

Najnovja varijanta međimurskog supstrata je slijedeća. Uvijek na dno ide mrežica. Na nju idu zeolit ili krupnija pumica kao dobar drenažni sloj. Na to ide tanki sloj akadame, kiryua. Na njega korijenova bala. A ona se zatrpava sitnijim frakcijama akadame, kiryua pomiješanima sa određenim udijelima pijeska, ilovice…. Pa štapići, prčkanje oko korijenčića…. I na kraju sve dobro – ZALIJATI  DA SE PROCIJEDI.